Nedjelja, Juni 9, 2019
Velika Kladuša 16° C Clear Sky
Search
Generic filters
Exact matches only
Search in title
Search in content
Search in excerpt
Search in comments
Filter by Custom Post Type
9. Juni. 2019., Velika Kladuša
Uticaj medija na mlade ljude: Promijenimo “Zašto?” u “Kako i kada?”

Otvaranje diskusije o pojmu različitosti, gotovo uvijek će rezultovati šarenolikom spektru mišljenja i asocijacija ovisno od toga u kakvom okruženju se taj pojam spomenuo. Ono što je uobičajeno mišljenje ljudi iz mog okruženja jeste da su razlike nešto loše i praktički izvor podjela u našem društvu. 

Teško je ne složiti se. Pa i sama ustavna struktura naše države, skrojena je na način da nije sasvim jasno šta je pisac htio da kaže, što predstavlja i više nego plodno tlo za formiranje, upravo takvog, negativnog stava. Zapravo, kakav god nečiji stav bio, jedno je činjenica, a to je da je BiH zasnovana na različitostima i da je često teško vidjeti distinkciju između toga da li ona opstaje zbog različitosti ili različitosti opstaju zbog nje.  

Dva entiteta – jedna federacija i jedna republika. Jedan distrikt. Deset kantona. Tri predsjednika. Tri religije. Tri jezika. Dva pisma. Sve to stalo je u jednu državu. Ona ne samo da počiva na različitostima, ona je njihovo utemeljenje i kada bi postojalo univerzalno mjerilo različitosti onda bi korijen njegovog postanka sigurno bila Bosna i Hercegovina. 

Živjeti u takvom sistemu nije lako. Učiti o takvom sistemu još je teže, ali ipak kao studentica završne godine prava, trudim se razmišljati objektivno i kritički. Duboko sam svjesna činjenice da rješenje tog problema leži u djelovanju, a djelovanje treba započeti sa dva jednostavna pitanja: Kako i kada? Jednom kada matrica razmišljanja bh. društva umjesto Zašto? postane Kako i kada? atmosfera će početi da se mijenja. Naše društvo kontaminirano je kompleksom malih razlika, koje nas svakim danom sve više udaljavaju jedne od drugih i čine nas stranicma u vlastitoj državi. 

Često se nađem u prilici da razgovaram s osobama iz drugih država od bliske nam Slovenije pa sve do daleke nam Amerike, gdje im ponosno pričam o Bosni i Hercegovini, njenoj bogatoj historiji, predivnoj prirodi i odličnoj hrani. Međutim, kada se otvori diskusija o ratu, politici, međuljudskim odnosima i našem pravnom sistemu, atmosfera razgovora se mijenja i postaje mračnija i teža. Zbunjenost ljudi koji prvi put slušaju o tim stvarima, graniči sa zabavnim, i ide do te mjere da redovno dajem odgovor na pitanje: “Da li vi imate različite pasoše?” Ne, nemamo. Ne prelazimo granice unutar države, na Eurosongu imamo jednog predstavnika i u međunarodnu zajednicu istupamo kao jedna država, sa svim njenim sastavnim elementima. Nakon prvobitne zbunjenosti, čini mi se da moji sagovornici nemaju mnogo teškoća da prihvate i probaju razumjeti informacije koje su im ispričane, ali nažalost, isto se ne može reći za državljane Bosne i Hercegovine.  

Razmišljajući o ovom fenomenu došla sam do zaključka da su upravo mediji ti koji uveliko doprinose stvaranju takvog mišljenja i raspoloženja u narodu. Lično, medije shvatam kao prikaz presjeka realnog stanja u društvu. Način na koji se informišemo o političkom, kulturnom, sportskom pa čak i vremenskom stanju u državi i svijetu jeste upravo putem konzumacije medijskih sadržaja. Upravo zbog toga smatram da su mediji direktno odgovorni ne samo za postojanje određene slike o nekom pitanju u društvu, nego i za konotaciju koja je vezana za tu sliku, bila ona pozitivna ili negativna. 

Senzacionalistički naslovi, polariziranje stvari na crno ili bijelo, podjela na naše i na njihove, često su viđene pojave u svijetu medijskog sadržaja, i privlačenje pažnje jeftinim i krajnje nepromišljenim marketinškim trikovima, postalo je važnije od novinarske etike, profesionalizma i objektivnosti.  Iz vlastitog iskustva znam da se prelazak iz jednog u drugi entitet povezuje sa strahom od toga da će moje ime stvoriti sliku i stav u očima drugih ljudi da sam drugačija od većine, prije nego što sam uopšte imala priliku da porazgovaram sa njima. Znam i to da prije dolaska u Sarajevo, vršnjaci iz Banjaluke upozoravaju svoje prijatelje da čuvaju svoj auto jer će biti vandalizovan. Bez obzira na ovakve osjećaje, lično ne znam za konkretne primjere loših iskustava.  

Nažalost, znam i to da osobe drugačijeg religijskog opredjeljenja od mog imaju potrebu da mi priđu i nebrojeno mnogo puta naglase kako su oni učeni da vole svoje a poštuju tuđe, i da su njihovo odrastanje i odgoj bili obavijeni velom tolerancije. Tek nakon ličnog iskustva u svakoj od ovih situacija, shvatim(o) kako stvari nisu tako crne, niti naše različitosti toliko loše kakvim ih mediji redovno prikazuju.  

Sve to, na mene, a vjerujem i na druge mlade ljude djeluje vrlo demotivirajuće. Medijsko okruženje često zloupotrebljava prethodno pomenutu komplikovanost bh. sistema, kako bi manipulisali mišljenjem javnog mnijenja i produbljivali sveprisutnu tenziju u međuljudskim odnosima. Rad na rješenju tog problema često se čini kao borba sa vjetrenjačama i mašinerijama sa kojima se teško, čini se gotovo nemoguće uhvatiti u koštac. Iz mog posmatranja, to je naša realnost, svakodnevnica. 

 Uz zakonodavnu, sudsku i izvršnu, medije nazivaju i četvrtom granom vlasti u državi i smatram da je to tačno, zbog moći i uticaja kojeg imaju na svakodnevni život građana. Problem nastaje onda kada mediji odluče da svoju moć koriste na pogrešan način i umjesto da budu korektivni faktor društvenih nepravilnosti, oni sami postaju izvor tih nepravilnosti. Međutim, vratit ću se na nešto što sam navela na početku, a to je prijeko potrebna promjena ustaljene matrice razmišljanja. Problemi postoje, krivac takođe, što znači da su ispunjeni svi uslovi za početak djelovanja i donošenje rješenja. Smatram da mi, mladi ljudi, možemo biti pokretači te pozitivne promjene, a dizanje svijesti o medijskoj (ne)pismenosti prvi je korak koji trebamo učiniti. Onda kada postoji dovoljno znanja, informisanosti i otvorenosti ka promjeni utoliko je lakše pozvati medije na odgovornost, i objasniti kako za promjenu zaista nije potrebno mnogo.

 Promjena narativa iz negativnog u pozitivni, nekada znači promjenu samo jedne jedine riječi u naslovu ili tekstu određenog medijskog sadržaja. Tek tada moći ćemo govoriti o pomirenju različitosti i stvaranju jedinstva kroz medije, a do tada neka Zašto? postane Kako i kada?, a Kako i kada? – Ovako i sad!

Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Vlašić tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Selma Kunić

Izvor: Mediacentar Sarajevo

ZADNJE VIJESTI IZ Velika Kladuša

Nastavljanjem korištenja našeg portala, slažete se sa korištenjem kolačića. više informacija

Postavke kolačića za ovu web stranicu su podešena na "prihvati kolačiće" kako bi vam pružili najbolje moguće iskustvo surfanja. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu bez promjene postavki kolačića ili kliknete na "Prihvati" ispod onda su pristali na ovo.

Zatvori