Biti svoj
19. Februar. 2017. u 7:49

Danas mi je drago što sam uvijek bila malo „mimo svijet“. Što sam se još kao mala sama vodila za ruku. Ponekad ili često nekima sam bila i čudna. Sada to mogu reći – neka sam. A pravila sam i greške, jesam. Donosila sam pogrešne odluke kada su u pitanju poslovi, prijateljstva, ljubavi. Gorke i teške su bile neke od tih lekcija. Ponavljaš razrede, vraćaš se ne samo na početke nego se gotovo ni ne sjećaš prethodnog gradiva. Ali neka su bile i takve, samo neka sam iz njih nešto naučila. A zaista vjerujem da jesam, vjerujem u one dvije floskule da se na greškama uči, kao i da se čovjek uči dok je živ. Treba sačuvati obraz, srčanost, poštenje. Pravdati se sebi. To je važno, to je ono što vrijedi. Makar to bio i teži put, makar to bilo i naivno, idealistički pa čak i utopistički, pogotovo za vrijeme i svijet u kojem živimo.

Sjećam se jedne kafe koju sam popila sa drugom kada sam imala dvadeset godina. Tokom razgovora, rekao je rečenicu na koju sam se tada brecnula – „Znaš, moraš voljeti sebe, prvo moraš voljeti sebe pa onda sve ostale.“ Meni je to zvučalo pomalo i strašno, poput „volim ja svoju djecu, ali volim sebe, sebi sam na prvom mjestu“, kako je jedna moja baka znala reći. Jeste, normalno je i sebe voljeti, u prirodnim granicama i izvan sebičluka i teškog oblika egoizma, ali kako mogu sebe staviti na prvo mjesto, iznad svega i svih? Kako mogu da ne činim drugima i za druge više od sto posto, kako onima koje volim i koji su mi najvažniji ne davati se bezrezervno i bez ostatka? Osjećala sam se poput majke koja prvo nahrani dijete pa onda ona sjeda za sto da jede, a nije važno ako se jelo ohladilo ili ga čak nije ni ostalo.

Možda je zato i došlo do nekih većih grešaka. Ali neka je. Kroz njih nisam samo učila nego i više cijenila sebe, svoj prostor, vrijeme, izbore. Prolazila sam kroz turbulentne centrifuge toliko puta i nisam baš svaki put izašla iz mašine „kristalno bijela“, na nekim krajevima mene su se izvukli končići. Ali, vjerovatno sam se na tom i takvom putu malo više i zavoljela. Tek toliko da su mi drugi i dalje neopisivo važni, ali ne pravim više glupe kompromise, ustupke koji me štete, izbore koji ne vrijede ni pišljiva boba. Ne liježem sa grižom savjesti i ne ustajem sa gorčinom. Kada vidim svoj odraz u ogledalu, vidim sačuvan obraz. I, što mi je još draže, kada se moje oči ogledaju u njemu, porodici, iskrenim prijateljima vidim da vrijedim onoliko koliko je potrebno. Da nisam izdala, prevarila, slagala, naudila. Da sam ostala i dalje onako malo „mimo svijet“, ali ne vodim se toliko sama kao nekad, češće dajem ruku. Onima koji su najčistije rosne kapi mog jezera. I to je ono što je važno, ta spoznaja da samo neki, istinski vaši ljudi mogu uključiti programe na mašini koja vas (p)okreće.

Često život protraćimo u pogrešnim odlukama, na mjestima gdje smo nezadovoljni, nesretni, blijedi. Ponekad gazimo sebe i svoje principe zarad nekih stvari za koje se ispostave da nisu bile vrijedne ni mrve našeg prostora, ni sekunde vremena, a kamoli tolikog davanja, želje. Ko zna šta nas na to tjera, a možda je sve to utkano u ljudsku prirodu, poput godova koji se granaju u drvetu. To nije ni važno. Važno je samo ono što ostaje kada se odvoji žito od kukolja i kada je generalka koju ste napravili sami sa sobom gotova, a vreće sa smećem i nepotrebnostima završile u kontejneru. U tom paktu sa sobom takvim kakvi ste je i vaša snaga, kao i vrednota. Taj sporazum će vam donijeti najčistiji osmijeh i u budućnosti vas uvijek spustiti na pravu stolicu.

Biti svoj. Nije to tako lako, a često je i mnogima nedostižno. Dok ispoštujemo sve nametnute norme života, on prostruji i nekako protutnji pokraj nas. I gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa. Zato se pozabavite onom generalkom, iako to nije lak posao. Dobro ćete se preznojiti, nije to proljetno spremanje u kojem sklanjate zimske stvari, a lepršavo i sa radošću iznosite proljetne i ljetne. Nije ni tepih lako isklofati, a kamoli dušu. Ali, s vremena na vrijeme, uzmite u ruke stari, dobri klofer. Skinite sa duše paučinu i prašinu jer jedino tako ćete prodisati. Jedino tako ćete zaista biti čisti i svoji. Voljeti se. A ostaće vas dovoljno da budete na pravom mjestu i sa onim ljudima sa kojima jedino zaslužujete i trebate biti.

( BUKA )