19. Februar. 2017. u 19:42, Komentari i Kolumne Izvor vijesti: BUKA
Biti svoj

Danas mi je drago što sam uvijek bila malo „mimo svijet“. Što sam se još kao mala sama vodila za ruku. Ponekad ili često nekima sam bila i čudna. Sada to mogu reći – neka sam. A pravila sam i greške, jesam. Donosila sam pogrešne odluke kada su u pitanju poslovi, prijateljstva, ljubavi. Gorke i teške su bile neke od tih lekcija. Ponavljaš razrede, vraćaš se ne samo na početke nego se gotovo ni ne sjećaš prethodnog gradiva. Ali neka su bile i takve, samo neka sam iz njih nešto naučila. A zaista vjerujem da jesam, vjerujem u one dvije floskule da se na greškama uči, kao i da se čovjek uči dok je živ. Treba sačuvati obraz, srčanost, poštenje. Pravdati se sebi. To je važno, to je ono što vrijedi. Makar to bio i teži put, makar to bilo i naivno, idealistički pa čak i utopistički, pogotovo za vrijeme i svijet u kojem živimo.

Sjećam se jedne kafe koju sam popila sa drugom kada sam imala dvadeset godina. Tokom razgovora, rekao je rečenicu na koju sam se tada brecnula – „Znaš, moraš voljeti sebe, prvo moraš voljeti sebe pa onda sve ostale.“ Meni je to zvučalo pomalo i strašno, poput „volim ja svoju djecu, ali volim sebe, sebi sam na prvom mjestu“, kako je jedna moja baka znala reći. Jeste, normalno je i sebe voljeti, u prirodnim granicama i izvan sebičluka i teškog oblika egoizma, ali kako mogu sebe staviti na prvo mjesto, iznad svega i svih? Kako mogu da ne činim drugima i za druge više od sto posto, kako onima koje volim i koji su mi najvažniji ne davati se bezrezervno i bez ostatka? Osjećala sam se poput majke koja prvo nahrani dijete pa onda ona sjeda za sto da jede, a nije važno ako se jelo ohladilo ili ga čak nije ni ostalo.

Možda je zato i došlo do nekih većih grešaka. Ali neka je. Kroz njih nisam samo učila nego i više cijenila sebe, svoj prostor, vrijeme, izbore. Prolazila sam kroz turbulentne centrifuge toliko puta i nisam baš svaki put izašla iz mašine „kristalno bijela“, na nekim krajevima mene su se izvukli končići. Ali, vjerovatno sam se na tom i takvom putu malo više i zavoljela. Tek toliko da su mi drugi i dalje neopisivo važni, ali ne pravim više glupe kompromise, ustupke koji me štete, izbore koji ne vrijede ni pišljiva boba. Ne liježem sa grižom savjesti i ne ustajem sa gorčinom. Kada vidim svoj odraz u ogledalu, vidim sačuvan obraz. I, što mi je još draže, kada se moje oči ogledaju u njemu, porodici, iskrenim prijateljima vidim da vrijedim onoliko koliko je potrebno. Da nisam izdala, prevarila, slagala, naudila. Da sam ostala i dalje onako malo „mimo svijet“, ali ne vodim se toliko sama kao nekad, češće dajem ruku. Onima koji su najčistije rosne kapi mog jezera. I to je ono što je važno, ta spoznaja da samo neki, istinski vaši ljudi mogu uključiti programe na mašini koja vas (p)okreće.

Često život protraćimo u pogrešnim odlukama, na mjestima gdje smo nezadovoljni, nesretni, blijedi. Ponekad gazimo sebe i svoje principe zarad nekih stvari za koje se ispostave da nisu bile vrijedne ni mrve našeg prostora, ni sekunde vremena, a kamoli tolikog davanja, želje. Ko zna šta nas na to tjera, a možda je sve to utkano u ljudsku prirodu, poput godova koji se granaju u drvetu. To nije ni važno. Važno je samo ono što ostaje kada se odvoji žito od kukolja i kada je generalka koju ste napravili sami sa sobom gotova, a vreće sa smećem i nepotrebnostima završile u kontejneru. U tom paktu sa sobom takvim kakvi ste je i vaša snaga, kao i vrednota. Taj sporazum će vam donijeti najčistiji osmijeh i u budućnosti vas uvijek spustiti na pravu stolicu.

Biti svoj. Nije to tako lako, a često je i mnogima nedostižno. Dok ispoštujemo sve nametnute norme života, on prostruji i nekako protutnji pokraj nas. I gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa. Zato se pozabavite onom generalkom, iako to nije lak posao. Dobro ćete se preznojiti, nije to proljetno spremanje u kojem sklanjate zimske stvari, a lepršavo i sa radošću iznosite proljetne i ljetne. Nije ni tepih lako isklofati, a kamoli dušu. Ali, s vremena na vrijeme, uzmite u ruke stari, dobri klofer. Skinite sa duše paučinu i prašinu jer jedino tako ćete prodisati. Jedino tako ćete zaista biti čisti i svoji. Voljeti se. A ostaće vas dovoljno da budete na pravom mjestu i sa onim ljudima sa kojima jedino zaslužujete i trebate biti.

ZADNJE VIJESTI IZ Komentari i Kolumne

Nastavljanjem korištenja našeg portala, slažete se sa korištenjem kolačića. više informacija

Postavke kolačića za ovu web stranicu su podešena na "prihvati kolačiće" kako bi vam pružili najbolje moguće iskustvo surfanja. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu bez promjene postavki kolačića ili kliknete na "Prihvati" ispod onda su pristali na ovo.

Zatvori